Ljekovitost njegove blage mikroklime otkrivena je zahvaljujući meteorološkim motrenjima koja je Ambroz Haračić, profesor Pomorske škole u Malom Lošinju, objavljivao u Beču te zalaganju austrijskog balneologa i klimoterapeuta Conrada Clara i poznatog bečkog liječnika i sveučilišnog profesora Leopolda Schrötera.
Na temelju njihovih izvješća Veli i Mali Lošinj su 1892. proglašeni državnim klimatskim lječilištima što je bila izravna preporuka tadašnjoj medicinskoj javnosti. Tih godina je Veli Lošinj već bio postao okupljalištem aristokracije, kojoj se sada pridružuju i poduzetno bogato građanstvo. Grade se, uređuju i otvaraju ne samo lječilišta, oporavilišta i sanatoriji, već i niz hotela, pansiona i vila. Vrtoglavi razvoj lječilišnog turizma prekinuo je Prvi svjetski rat.
U međuratnom razdoblju talijanska vlast je Veli i Mali Lošinj proglasila “ljetovalištima za zdrave goste”. Zimski lječilišni turizam ustupio je mjesto ljetnom, kupališnom turizmu.
