Svaki lošinjski brod, kad bi isplovio iz luke za daleko putovanje, pristao bi u jednoj od najljepših lošinjskih uvala. Riječ je o uvali Čikat kod crkvice Annunziata gdje bi se posada iskrcala te u crkvici s obiteljima izmolila krunicu (ruzarij) prije rastanka.
Kao simbol tradicije, ali ljubavi i vjernosti kreirana je umjetnička skulptura „ADDIO“. Brončana skulptura visoka 178 cm svoje mjesto pronašla je upravo na istom mjestu na kojem su godinama u prošlosti lošinjske supruge pozdravljale svoje pomorce. Posvećena je Mariji Stuparić, ženi kapetana Aldebranda Petrine koja ga je mašući pozdravljala dok je plovio u daljinu. „Addio, moj ljubljeni!“ govorila je u vjetar i mahala bijelim facolićem (rupcem) jedrenjaku koji je nestajao na horizontu. Potom bi se vratila u crkvicu Navještenja Marijina (Annunziata) da se još jednom pomoli za njegov sretan povratak. Inicijali M.S. na facoliću (rupcu) pripadaju upravo njoj, dragoj i samozatajnoj ženi, supruzi velološinjskog kapetana Aldebranda Petrine. Tijekom 32 godine bračnoga života samo su 13 mjeseci proveli zajedno u svom lošinjskom domu. Žene pomoraca morale su biti jakoga duha,ustrajne i strpljive te spremne na sve.
Radi se o likovnoj interpretaciji skulpture, o formi žene u nošnji koja se slojevito gubi u prostoru, a koju "odnosi vjetar". Ideja dolazi od simbola tradicije koja pada u zaborav, a sve u svrhu 'zadržavanja' prohujalog vremena te obnavljanja osjećaja pripadnosti sredini. Skulptura „Addio“ simbol je ljubavi i vjernosti.
Akademska kiparica i autorica skulpture je ZvonimIra Obad.
